NOVI STARI FENOMEN
Emo - depresivno ili emotivno?
Imali smo veselu djecu cvijeća, skinse i punkere, darkere i partijanere, a sada je, izgleda, u modi – depresija! Ili se možda tek tako čini na prvi pogled
Emo postoji već podosta dugo, u zadnje vrijeme sve se više o njemu priča...
Emo postoji već podosta dugo, u zadnje vrijeme sve se više o njemu priča...
U posljednje vrijeme posvuda se može naći nešto o emo sceni i emovcima, svašta se i piše i priča, a na kraju se valjda ni sami emovci međusobno ne mogu usuglasiti oko nekih elemenata svoje supkulture. Mnogi o temi 'emo' pričaju kao o nečemu novome i neobičnome, no ta mala riječ na svjetskoj sceni stoji još od sredine osamdesetih, mada joj se značaj i značenje tokom godina mijenjalo, što bi moglo objasniti zbunjenost nove generacije emovaca i histeriju starih kad vide kakve se sve 'gluposti' vežu uz njihovo sveto ime EMO.
Sve faze ema
Emo je svoj povijesni put započeo kao glazbeni žanr sredinom osamdesetih u Americi, kad je krenuo prvi val 'emo zvuka'. Izvorni emo bio je neki podžanr hardcore punka koji su izvodili Rites of Spring, Embrace, One Last Wish, Gray Matter i druge američke grupe. Sam naziv emo navodno su skovali fanovi ove vrste novog zvuka koji se pojavio na američkom kontinentu, i to zbog spontanosti i strašne emotivnosti koju su izvođači prikazali na sceni.
Termin je ubrzo bio široko prihvaćen i emo je postao dio američke kulture. Grupe iz San Diega, poput Heroina i Indian Summera, prakticirali su još agresivniju formu ema, koja je ubrzo dobila i svoje ime – screamo. Prvi val završava početkom devedesetih zbog raspada većine grupa koje su bile povezane s emo zvukom.
Jedni ga povezuju s depresijom, a drugi s malo većom emotivnosti. U čemu je kvaka?
No naš mali emo se ne predaje i drugi val zapljuskuje Ameriku već sredinom devedesetih. Iako je emo izgubio na svojem prvobitnom značenju i zvuk je poprilično drukčiji, novi indie emo ponovno nalazi svoju publiku. E sad emovci već polako počinju ratovati po pitanju koja grupa je emo, a koja nije, jer je pojam postao preširok i svašta se u njega počelo trpati. Od onog izvornog hardcore punka, preko indie punka i rocka, pa do svega i svačega. Svi su odjednom htjeli biti emo.
Bend Jimmy Eat World radio je neke stvari na kojima se osjetio utjecaj ema i, naravno, dobio je etiketu 'emo', pa su se i njihove kasnije stvari, kao npr. album 'Bleed American' na kojem emu ni traga ni glasa, tretirali kao 'emo' samo zato što se grupa povezuje s tim stilom. I ostali sa sličnim zvukom zapali su u istu nevolju, i odjednom je nastala zbrka oko termina koji je postalo teško definirati. U cijeloj toj kontroverznoj situaciji, nikla je i 'emo' supkultura, a s njom i mnoštvo stereotipa.
Treći val koji je započeo 2000. i traje do danas, unio je još veću zbrku u cijelu priču o 'emu'. Dovoljno je da postoji neka sličnost u glazbi i načinu oblačenja, te da je bend popularan među emovcima, pa da ga se svečano baci u 'emo koš' u kojem se danas može naći zbilja svega i svačega. Od popa do rocka, sve je to postalo emo. No opet, ovaj novi emo nosi nešto mekše i senzibilnije lyricse koji više ne djeluju razarajuće i depresivno, tako da i nove generacije emovaca s nešto drugačijim emocijama proživljavaju svoje tinejdžerske godine.
Kad krenu glasine...
Tzv. emo look danas fura većina tinedžera
Ljude koji su slušali emo glazbu uskoro se zbog njihovog načina oblačenja i ponašanja proglasilo zasebnom supkulturom, premda su oni sami po malo čemu bili originalni. Darkeri s crnom šminkom i naglašenom senzibilnošću hipija, našli su se na meti zlih jezika i uskoro su ih počeli bombardirati uvredama. Proširio se glas da su muški emovci homoseksualci, zbog mračnih i pomalo depresivnih lyricsa još se i danas smatra da su skloni samoozljeđivanju, a zbog načina na koji otvoreno izražavaju emocije prozivani su i kao 'plačljivci'. Stereotipima je i danas teško stati na kraj, tako da se često može čuti za nekog emovca da je 'depresivni plačljivac'.
Svatko može biti emo
Uglavnom, ispada da svatko od nas može biti emo ako nabaci nešto crne odjeće, povuče tušem crnu crtu ispod oka, oboji kosu u crno i duboko proživljava svoje emocije. A opet, takva osoba uopće ne mora biti emo, svi tinejdžeri ionako vole dramatizirati i teatralno se baviti svojim 'inner problems'. Sličnu poruku poslao je i Guy Picciotto iz Rites of Spring kad je u jednom svom intervjuu na pitanje o tome kako se osjeća kao kreator emo žanra odgovorio:
Uvijek sam mislio da su svi moji bendovi bili punk rock. Kakav emo? Zar ostali bendovi nisu emotivni? Što su oni? Roboti? Jednostavno nema smisla.
